Trauma na grčkom znači rana. Kada rana zacijeli, ostaje ožiljak, više ili manje vidljiv. Ukoliko na fizičkom tijelu imamo ranu koja ne zacjeljuje, prepoznajemo da imamo problem i idemo doktoru, da se nešto napravi.  

No, što ako imamo ranu na emocionalnoj ili energetskoj razini našeg Bića? Dva su tipa takvih rana. One su ili svjesne ili nesvjesne. Ukoliko nismo svjesni svoje traume, nećemo biti ni svjesni utjecaja koje ona ima na naš život. Ako nas boli noga, šepamo, ne želimo ulaziti u nikakve aktivnosti u kojima moramo koristiti nogu, naše mogućnosti koje vidimo za sebe su smanjene. Nećemo ići u šetnje, igrati nogomet, stalno ćemo gledati kako da sjednemo ili legnemo.  

Isto tako je i s emocionalnim traumama. Zazirat ćemo od toga da uđemo u situacije u kojima bi se te rane mogle jače otvoriti i prema tome ćemo kreirati svoj život. Ukoliko nismo svjesni svoje traume, nećemo biti svjesni da su ograničenja koja vidimo u svom životu uzrokovana tom traumom. Naš doživljaj stvarnosti smatrat ćemo objektivnim, a ne reakcijom na svoju traumu.  

Kada smo svjesni naše traume, bit ćemo također svjesni da ona utječe na naš život, no što se tu da napraviti. Možemo svjesno bježati od svih situacija gdje bi ona mogla jače isplivati na površinu ili tražiti pravdu i zahtijevati da se kazni onoga koji nam je uzrokovao tu traumu. No to su samo privremena rješenja, ona se ne bave traumom, već su reakcija na traumu.  

Ako želimo našu traumu iscijeliti na najbezbolniji način, moramo otići do uzročne razine, da spoznamo koji je njezin uzrok. Kada spoznamo zašto smo bačeni u iskustvo u kojemu se dogodila trauma puno lakše možemo proći kroz proces iscjeljenja, koji se sastoji od toga da preuzmemo na sebe odgovornost i disciplinu za izvršenje potrebnih radnji da bi se svjesnost s uzročne razine manifestirala na svim razinama našeg bića.  

“Vidljivi“ uzrok traume može biti svašta. Od toga da nam se netko smijao kad smo u školu došli s lošom frizurom, do toga da smo bili fizički zlostavljani. Može se činiti da je prva stvar neusporediva blaža od druge, no sve zavisi u kojemu je stanju svijesti bila osoba kada se rana otvorila. Uspoređivati traume nema smisla, kao što nema smisla omalovažavati njihov utjecaj na naš život. Da bi se dogodilo iscjeljenje moramo preuzeti odgovornost za sve što se dogodilo. To ponekad nije lako, jer se čini da nije pošteno. Zašto bismo mi bili odgovorni za to što nas je netko zlostavljao? Odgovornost je ustvari sposobnost da se odgovori na ovo što je sad. Htjeli ne htjeli mi odgovaramo na ovo što je sad. Pitanje je dolazimo li tim odgovorom na ugodnije mjesto. Hoćemo li biti slobodni od utjecaja traume, ako naš zlostavljač bude kažnjen baš onako kako bi mi to htjeli? Ili se moramo vratiti do uzroka cijelog događaja, vidjeti zašto se dogodio, što smo trebali iz toga naučiti i što to znači za naš daljnji život?  

Trauma je otvorena rana koja ne zacjeljuje. Mi ju nosimo kao štit od života. Štit je dobar kada se treba obraniti od neposredne opasnosti, no ako ga stalno nosimo, to nas umara, oduzima nam životnu energiju. Događaj  se dogodio prije nekoliko godina ili desetljeća, a mi i dalje nosimo štit da se od njega zaštitimo. Dio nas je zapeo u tom trenutku i konstantno ga proživljava. U našoj nemoći da se s time nosimo, mi taj dio sebe pokušavamo odvojiti i potisnuti, no iako ga možda nismo svjesni, on je dio nas i utječe na naš život.