Zašto je najbolji nogometaš plaćen mnogostruko više nego najbolji kirurg? Kirurg spašava ljude, a nogometaš samo prebacuje loptu po terenu i ponekad zabije gol. Svaki od njih mora proći kroz određenu obuku za svoje zanimanje. Možemo generalizirati i reći da je nogometaš više uživao u svojoj obuci, jer je od prvog dana obuke imao mogućnost zabijati golove. Kirurg je prošao godine obuke i odricanja, dok nije dobio pravo da reže nožem po živim ljudima. Pošto novac uvijek ima veze s dvije strane, s onom koja dobiva uslugu i onom koja daje uslugu, pogledajmo što dobivaju primatelji usluge. Kirurgovi primatelji usluga su pojedinci kojima on na neki način poboljšava ili spašava živote. Kirurg tokom jedne operacije obično pomogne jednoj osobi. Osoba se niti malo ne raduje cijelom događaju i kreće u postupak jer je primorana. Na kraju postupka, ako je bio uspješan raduje se pacijent i njegova obitelj. Ako nije bio uspješan, pacijent je umro. Primatelj usluge je dakle mrtav, a ožalošćena rodbina mrzi kirurga. Nije ih briga je li dao sve od sebe.  

Nogometaševi primatelji usluga su navijači. Pošto pričamo o najboljem nogometašu, broj njegovih primatelja usluga brojimo u milijunima. Svi oni željno iščekuju utakmicu, ako je utakmica prošla uspješno svi ti ljudi će biti usrećeni. Ako ne prođe uspješno, navijači će se osjećati tužno, no opet će imati osjećaj povezanosti, gdje svi skupa dijele istu bol, s nadom u slijedeću utakmicu. Pogotovo ako vide da je njihov nogometaš dao najbolje od sebe. 

Iz ova dva primjera možemo vidjeti da kirurg puno više riskira. Greške u njegovom poslu se ne smiju događati i nikakve improvizacije nisu dozvoljene, a plaćen je manje nego nogometaš, koji konstanto griješi i cijelo vrijeme improvizira. Kada operacija uspješno završi kirurg osjeća olakšanje i radost, jer je sve prošlo po planiranom, dok nogometaš kada zabije gol osjeća euforiju, koju navijači još više pojačavaju. On se čudi i divi samom sebi odakle je to što se dogodilo došlo. O njegovom podvigu će se možda govoriti još godinama.  

Igrajući utakmicu nogometaš riskira ozljedu. Operirajući ljude kirurg riskira da osoba ne preživi. Kirurg mora preuzeti puno više rizika u svom poslu nego nogometaš, no njemu se nitko ne divi. 

Da ne duljim uspoređujući, smatram da je ključni faktor zašto svi žele biti nogometaši, a rijetki kirurzi, upravo kreativnost. Vrhunski nogometaš mora imati određene vještine, no njegova moć da se nađe tamo gdje treba i učini to što treba je ono čemu se svi dive. Nitko se ne divi kad operacija prođe uspješno, jer je sve isplanirano do zadnjeg detalja, ako se nešto dogodi neplanirano, velike su šanse da neće dobro proći.  

Nogomet je zanimljiv primjer kreativnosti jer se rijetko događaju golovi, pa je iščekivanje veliko. Trčanje i udaranje lopte su radnje koje su svima poznate, tako da se gledatelj može lako poistovjetiti s igračem. Gledajući igrača, on na nekoj razini postaje taj igrač  i sudjeluje u kreativnosti, koju taj igrač izvodi svojim tijelom. Gledanje nogometa je u biti duhovna aktivnost, gdje je duh gledatelja skupa sa nogometašem na terenu. Gledatelj proživljava sva ta iskustva s nimalo odricanja ili treninga koje je igrač prošao. Svi žele doživjeti nalet kreativnosti koji zaposjeda tek onoga koji je usvojio dovoljno vještine, a za usvajanje vještine potrebni su napori i odricanja na koje nismo spremni. Lakše je pogledati utakmicu nego igrati nogomet, no ako imamo određenu količinu vještine, igranje nogometa daje puno više zadovoljstva nego gledanje. Tada je to kreativnost iz prve, a ne druge ruke. Mi ju autentično doživljavamo, a ne posredno. U procesu ostvarenja kreacija u sebi nosi energiju. Nalet energije pri kreativnoj radnji osjećamo kao ekstazu, euforiju i sl. Te emocije služe da nas nagrade da idemo još više za time, da nam signaliziraju da se odricanje i trud isplati.  

Ako je kreativnost tako super, zašto nismo svi kreativni? Zašto gledamo kako drugi igraju nogomet, umjesto da ga mi igramo? Zašto slušamo glazbu, umjesto da ju stvaramo? Zašto idemo u restorane da jedemo, a ne kuhamo?  

Odgovori mogu biti svakakvi, od toga da nismo više tako mladi, strah nas je ozljede, naporno nam je, nemamo vremena, nemamo s kime. Svi ti odgovori dolaze iz naše unutarnje strukture (to su stavovi, mišljenja, zaključci, strahovi) . Naravno nije svatko za sve, no svatko je kreativan na svoj način. Mala djeca su izrazito kreativna, ali odrastanjem kreativnost u čovjekovom životu nestaje, do te mjere da je može doživjeti samo iz druge ruke. Ja bih ovdje zaključio da je razlog nestanka kreativnosti upravo struktura koju je čovjek izgradio unutar sebe da bi preživio. Postoji kreativnost koja je potrebna da bi se preživjelo, no ona se uključuje tek onda kada smo u kritičnoj situaciji, kada gore ne može. Kada je potrebna temeljita transformacija. Ako čitate ovaj članak možda ste u takvoj situaciji, samo to još niste shvatili. Svatko čezne za tim osjećajem euforije koju nosi kreativni proces. Upravo zato je toliko popularno gledanje nogometa, pornografskih sadržaja, slušanje glazbe, gledanje filmova, serija i dokumentarnih filmova. Nema u tome ništa loše, čovjeku treba nadahnuće, no kada je život samo konzumiranje tuđih sadržaja, u njemu nema slasti, glad postaje veća i teško nas je zadovoljiti. To je super, jer tada dolazimo do zaključka da naša struktura ne zadovoljava naše trenutne potrebe i da ju je potrebno razmontirati. Transformacija unutrašnje strukture je također kreativni proces, s time da tokom procesa transformacije dobivamo energiju za proces, ali i oslobađamo energiju koja je bila zarobljena u strukturi. S tom novom energijom dolazimo u stanje svijesti gdje koristimo svoju kreativnost za slijedeći korak u životu.  

Život je dakle kreativni proces. Pitanje je kreiramo li ga mi sami autentično, na svoj način, ili se on kreira za nas iz druge ruke, a mi smo samo konzumenti?