Postoji osobni rast i osobne transformacije. Kada rast više nije moguć potrebna je transformacija. Kao kod gusjenice. Ona raste do određene granice, no nakon toga mora proći transformaciju u leptira.  

Sad kad znamo kako to radi gusjenica, idemo vidjeti kako to radi čovjek. Od začeća čovjek raste. Njegovo fizičko tijelo se uvećava, to je ono što vidimo. Također možemo primijetiti da rastom on mijenja svoje ponašanje. Ponašanje djeteta od 1 godine je drukčije od onoga od 2. Tijekom perioda odrastanja roditelji osim što djetetu stavljaju hranu u usta, oni mu također učitavaju i razne programe: ideje, zaključke, mogućnosti, uvjerenja, stavove, mišljenja. Stvaraju mu unutarnju strukturu preko koje dijete percipira svijet i komunicira s njime. Rade to na dva načina. Jedan je svjesni. Za peć mu govore da je vruća, pa se dijete oprezno kreće pored peći. Za vatru mu govore da je opasna i da se njome ne smije igrati. A drugi je nesvjesni. Većina roditelja nije svjesna svoje vlastite unutarnje strukture preko koje doživljava svijet. Pošto roditelj nije svjestan svoje strukture, on nesvjesno učitava tu strukturu u djetetovu strukturu. Kada dijete odraste ono percipira svijet preko programa koji su kreirali njegovi preci. Što to znači?  

Recimo to ovako. Ako je moj djed u svojoj mladosti bio gladan i strah ga je da mu se takvo nešto ne ponovi, on će imati program koji govori da treba što više jesti, jer sutra možda neće biti. On je taj program učitao mojoj majci, koja me tokom odrastanja svakom prilikom tjerala da jedem, jer i nju je strah da je oskudica hrane. Ja na kraju mogu odrasti u osobu, koja će, kad osjeća strah, posegnuti za vratima frižidera i trpati hranu u usta. Naša percepcija stvarnosti kreirana je od strane strukture koja nam je učitana, a koje smo većim dijelom nesvjesni. Za vrijeme osobnog rasta mi ojačavamo tu strukturu, jer ona nam služi za preživljavanje. Nakon roditeljskih programa, mi učitavamo programe zajednice u kojoj se nalazimo. Od obitelji, škole, religijskih zajednica, fakulteta, medija, knjiga do poslovnog okruženja.  

Nakon nekog perioda čovjekovo tijelo prestaje rasti. Debljanje nećemo smatrati rastom. No što je s njegovom unutarnjom strukturom? Ta struktura također mora prestati rasti, inače će čovjeka dovesti u stanje krutosti. Unutar strukture će se pojaviti toliko sukobljenih stavova, mišljenja i uvjerenja, da će čovjek ostati u stanju paralize, krize. Osobni rast dalje više nije moguć. Sada je potrebna transformacija. Transformacija je razmontiravanje strukture i ponovno sastavljanje na nov način, koji čovjeku omogućuje da diše, da bude kreativan.  

Transformacija je svaki proces koji kod čovjeka stvara promjenu u svijesti. Promjenom naše svijesti o nama samima, ponašanje se mijenja automatski. No ukoliko idemo mijenjati naše ponašanje, ne mora se dogoditi promjena u svijesti. Na taj način u biti mi dodajemo sadržaj strukturi umjesto da je razmontiramo.  

Uzmimo na primjer pušenje. Ukoliko čovjek želi prestati pušiti, on mora prestati pušiti. Dakle njegov cilj, prestanak pušenja, se postiže tako da se prestane pušiti. Na razini ponašanja se čini lako i jednostavno, no svi znamo da nije lako prestati pušiti. Ukoliko čovjek stvarno ide u proces prestanka pušenja, tako da više ne pali cigaretu, on konstantno mora ulagati napor da se spriječi u toj radnji. Mora konstantno biti na oprezu, razmišljati u kakvom je društvu, te se stalno boriti sa sobom da ne zapali. Ako je jake volje, poći će mu to za rukom, no uvijek će biti u napasti da se vrati na staro. Ukoliko ne transformira svoju svijest u vezi pušenja, dovoljan je jedan propust i on će opet propušiti.  

Ukoliko osoba želi postati nepušač, potrebno je osvijestiti što bi time dobila; i ono pozitivno i negativno. Pozitivno bi bilo da ne smrdi na dim, da bolje diše, da ima više energije itd. Negativno bi bilo da će izgubiti društvo za pušenje, razlog za predah tokom dana itd. Tada bi morala osvijestiti što trenutno dobiva od pušenja, koji su razlozi što je uopće počela pušiti. Otkriti mehanizme koji ju navode na pušenje. Nakon toga je potrebno osvijestiti kako u svom životu zadržati dobitke od pušenja, bez da mora pušiti. Kada iz svijesti osobe nestane zadnji dobitak, ona prestaje pušiti. Dok god na nekoj razini bića postoji dobitak od pušenja, koji se ne može ostvariti ni na koji drugi način, osoba nije postala ne pušač. Ona može prestati pušiti, no uvijek će morati koristiti snagu volje da ne zapali. To crpi energiju koja bi se mogla koristiti za ostvarivanje nekog drugog cilja.  

Samo po sebi pušenje nije problem, dok ne postane problem. Postoje ljudi koji dožive duboku starost kao pušači. Njihova unutarnja struktura i fizičko tijelo nisu u sukobu. No nismo svi takvi, nakon nekog perioda, velikom broju pušača pušenje postaje problem. Svjesni dobitci od pušenja postaju puno manji od dobitaka, no prestanak pušenja i dalje je opcija na koju se teško odlučujemo. Problem je što naše nesvjesno ne funkcionira na istoj logici kao i svjesno. Možda nam je naša djetinja potreba da tjeramo inat toliko jaka da ćemo se radije ubiti pušenjem nego prestati.  

Primjer koji sam naveo za pušenje, možemo primijeniti u bilo kojem aspektu života. Bila to nemogućnost da se smršavi, da se uspostavi bolja komunikacija s djecom, partnerima, da se radi posao u kojemu se uživa, da se radi s ljudima s kojima nam je ugodno, da zarađujemo više nego što trošimo, da uspostavimo balans u svojem tijelu, umjesto da se trpamo tabletama.  

Transformacija se ostvarila onda kada primijetimo da se ostvaruje ono što smo htjeli, bez da moramo koristiti snagu volje. Kod osobe kojoj je cilj ne pušiti, to bi značilo da, kada joj se ponudi cigareta, ona nema ni najmanju želju da ju zapali. Osoba koja je osvijestila svoju željenu figuru, ne odriče se nikakve hrane, niti ima potrebu za hranom koju smatra nepoželjnom na svom jelovniku. Osoba koja je ostvarila svoje zdravlje, ne otupljuje svoje tijelo tabletama protiv bolova i ne trči od specijalista do specijalista, da joj govore što joj je, ona osjeća svoje tijelo, te si dozvoljava intuitivno biti vođena do pravog stručnjaka, ukoliko ima problem.  

Transformiranje sebe je cijelo-životni proces. Sve što živi se konstantno mijenja. Jednom kada uvidimo koliki užitak daje ostvarena transformacija, htjet ćemo stalno prolaziti kroz takva iskustva. Na kraju krajeva, na nama je da definiramo sami sebe, ne na našim roditeljima, šefovima, regijskim institucijama i inim strukturama.