Proces kreacije se događa na tri razine. Na razini bivanja, razini činjenja te razini imanja. Ja jesam. Ja činim. Ja imam. Ako Biće ima potrebu spoznati određenu vrijednost, ta vrijednost će biti spoznata tek kad se proširi na sve njegove razine.
Recimo da je vrijednost snaga.

S uzročne razine kreće impuls. Biće dolazi do spoznaje ja jesam Snaga. Držeći pozornost na tome, ono radi određene radnje gdje će proširiti tu spoznaju u sve aspekte svog života. Kada se to dogodi ono percipira snagu svugdje oko sebe i u sebi.

Recimo to ovako. Čovjek dobiva ideju da je snažan i želi to uvećati. On počinje učiti o tome kako postati snažniji. Otkriva da snaga ima svoju komponentu na fizičkoj razini. Upisuje se u teretanu i počinje dizati utege. Tu prepoznaje da snaga ima i mentalnu komponentu. Treba znati kako dizati, koliko. Treba znati puno o prehrani. Zatim spoznaje da je kod snage važan odmor. Prepoznaje energetsku komponentu. Nekada ima više energije za vježbanje nekada manje. Zatim prepoznaje emocionalnu komponentu. S različitim osjećajima njegova snaga se mijenja. Zatim će percipirati okolinu i u njoj će prepoznavati snagu gdje god se okrene. Kod nekih će biti na višoj a kod nekih na nižoj razini. Čovjek tada spoznaje da je snaga i pomagati drugima da se osnaže. Na svakom koraku on je svjestan uvećanja svoje snage, čini nešto da je još uveća i tada može gledati plodove svoga rada. Dakle, ja sam snažan, pa dižem teške utege zbog čega imam velike mišiće. Ili, ja sam snažan, pa pomažem ljudima da prođu kroz teške situacije dok se ne osnaže, što rezultira da imam oko sebe ljude koji su snažni. Na kraju on dolazi do ultimativne spoznaje o sebi i snazi.

Tako to funkcionira ako gledamo uspješne ljude iz daljine. Ako pogledamo iz bliže, stvari su malo kompliciranije. Ne zato što ovo što sam rekao ne drži vodu, već zato što posjedujemo manjkave alate za interpretaciju stvarnosti.

Ukoliko naše energetske razine nisu očišćene od vanjskih utjecaja, interpretacija samog impulsa je manjkava. Kada čovjek dobije ideju o snazi on to shvati, ne kao poziv da uveća snagu, nego kao ruganje da je slab. I umjesto da uvećava svoju snagu, on se pokušava riješiti svoje slabosti. On tada nije navođen svojim unutarnjim resursima prema većoj snazi, već ga privlače vanjski pokazatelji snage. On umjesto da krene od: ja jesam snažan. Kreće od: ja hoću imati ono za što mi se čini da je u tome snaga. U ovom slučaju recimo velike mišiće. On tada kreće u potragu za većim mišićima, no cijelo vrijeme strepi i bježi od svoje slabosti. S takvim stavom on će snagu osvojiti tek na kraju, do tada će biti slab. On je fokusiran na cilj, ali kada se taj cilj ostvari, on neće biti: ja jesam snažan, već će biti: ja imam velike mišiće. No impuls teži ostvarenju snage, a ne velikih mišića. Iako je svjesni cilj postignut to čovjeka ne zadovoljava. On se tada pita: ako imam velike mišiće, a nisam snažan što mi još nedostaje? Nesvjestan svog bića, on i dalje gleda što još treba imati. Zaključuje, recimo, da treba imati zgodnog partnera ili partnericu. To imaju snažni ljudi. No partneri su nepredvidljiva bića i konstantno se pored njih osjeća slabo i izgubljeno i tako u krug sve dok ne shvati da ima problem i odluči osvijestiti svoju snagu.

Pošto živimo u svijetu koji ne njeguje direktnu komunikaciju s izvorom, pretpostavit ćemo da naše razine postojanja nisu čiste. Ta ideja nam ne koristi zato da nas opravda što ne ostvarujemo ciljeve, već ćemo uz pomoć ciljeva čistiti te razine. Ako već ne možemo čuti glas Izvora, već samo percipirati da nešto želimo a nešto ne želimo, zašto to ne iskoristiti.
Kao što sam već rekao. Onaj koji kreće prema cilju nije onaj koji stiže na cilj. Nije bit da radimo svašta i imamo svašta već da budemo to što hoćemo. Onome koji misli da trebati imati i raditi nešto da bi bio, to bivanje uvijek izmakne. Stvar je tome da treba prvo biti i onda raditi da bi se to uvećalo. Ako nešto želimo ostvariti obično će nam to doći kao želja prema nečem vanjskim. U smislu: Ja želim to. Ako nismo svjesni procesa kreacije, mislit ćemo: kada budem imao to što želim, to će me to zadovoljiti. Vjerojatno hoće, neko vrijeme, ali onda će se pojaviti novo to. Treba uzeti u obzir da je čovjekov životni vijek kratak i da će potrošiti određeni dio svog života u odricanju da dođe do toga. Stoga, kada osvijestimo što želimo, treba osvijestiti i zašto to želimo, tj. koju vrijednost želimo time ostvariti. Tko i što želimo biti. Ako naš nesretni tjelograditelj kaže sebi: ja želim takve mišiće. Upita se zašto, pa shvati da čezne za snagom, te ju počne osvještavati: sposoban je hodati, za to treba snaga, sposoban je podići žlicu, za to treba snaga. Kada shvati da već ima snagu, sve što treba je uvećati je, on na svakom koraku osjeća svoj cilj. Nije mu važno koliko će na kraju snage ostvariti, dok god vidi da se njegova snaga uvećava. Na putu uvećanja njegove snage će stajati prepreke. Možda će se pojaviti ozljede, možda će isplivati neke emocije. Na tim mjestima je važno proći kroz proces transformacije, gdje će se osloboditi dodatna energija za slijedeći korak. Samim tim čistimo svoje Biće od utjecaja, te oslobađamo više resursa za slijedeće korake.