Pozornost ili pažnja je kanal, smjer provođenja energije. Ono na čemu držimo pažnju, prema tome usmjeravamo svoju energiju, ali se i otvaramo primitku energije iz objekta na kojemu je držimo. Svaka izmjena energije je komunikacija. Pažnju možemo držati na jednom ili više objekata. Ukoliko je naša pažnja podijeljena na više objekata takva će biti i razmjena energije. Osvještavanjem svoje pažnje jačamo moć držanja pozornosti. Što smo svjesniji svoje pažnje to ćemo duže i dublje biti sposobni fokusirati se na neku ideju ili osobu, ali isto tako imati veću sposobnost da u istom trenutku budemo svjesni više stvari od jednom i na svima njima držati pozornost. Naša pažnja je uvijek na nečemu, samo što smo mi toga više ili manje svjesni. Što smo svjesniji svoje pažnje to imamo više moći ostvariti svoje ciljeve. Što smo manje svjesni svoje pažnje to smo više sredstvo drugima da ostvare svoje ciljeve.  

Što češće se treba pitati tokom dana: “Gdje je moja pažnja? Na čemu držim pozornost?” Na taj način jačamo svoju sposobnost držanja pažnje, što znači da jačamo svoju sposobnost usmjeravanja energije, a samim time i komunikacije.  

Pošto je držanje pažnje energetski proces, važno je da energiju koju upotrebljavamo za držanje pažnje na nečemu “naplatimo”, dobivanjem još više energije nazad. Uzmimo na primjer suncokret. On će u jutro dignuti glavu i držati pažnju na Suncu, kad Sunce postane prejako, on će ju spustiti, a na večer opet podići. Dizanje i spuštanje glave zahtjeva energiju, no Sunce je višestruko vraća.  

Idemo promotriti čovjeka koji je malo kompliciranije biće. Tokom evolucije, da bi preživio, čovjek je razvio razne sposobnosti. Sve one su se razvijale uz pomoć pozornosti. Da bi se nešto naučilo, na tome se mora držati pozornost. Čovjek je koristio pozornost da bi našao hranu, da bi izbjegao ili se obranio od predatora. Sa svojom sposobnošću da drži pozornost na priči koju priča, on je sposoban naučeno prenijeti na druge, a oni su sposobni držanjem pozornosti naučiti. Držanjem pozornosti na onome što je čuo, čovjek je sposoban razlučiti što je potrebno da to primjeni u svom životu. Na taj način čovjek dolazi do novih zaključaka i novih mogućnosti, koje nisu na pamet pale onome od kojeg je čuo priču.  

Dakle, osim na vanjski stvarima, čovjek je sposoban držati pozornost i na unutarnjim stvarima. Mogli bi reći da  je ono vanjsko stvarno, manifestirano, a ono unutarnje nestvarno, nemanifestirano. Upravo sposobnošću držanja pažnje na nemanifestirano, čovjek je uspio napraviti kotač, motor s unutrašnjim sagorijevanjem, kompjuter, atomsku bombu, candy crusher i sl. Držanjem pažnje mi ostvarujemo.  

Kako čovjek “naplaćuje” svoju pažnju? Osim hrane, vode, odmora, da bi dijete preživjelo, ono mora dobivati pažnju. Pažnja je veza preko koje se izmjenjuje energija i informacije. Roditelj daje tu pažnju djetetu više ili manje uspješno, a dijete mu vraća svojom kreativnošću i svježinom. Davanjem pažnje roditelj usmjerava dijete prema što većoj samostalnosti. Držeći pažnju na roditelju dijete učitava roditeljeve programe na svjesne i nesvjesne načine, jer mu to daje nabolje šanse da preživi. Roditelju nema većeg zadovoljstva, nego kada mu se dijete razvija i raste. On je tada svoju pažnju “naplatio”. Naravno, u modernom društvu, nisu baš svi roditelji zadovoljni napredovanjem svoje djece, a djeca nisu baš zadovoljna pažnjom koju dobivaju od roditelja, upravo zato se i javlja potreba za ovakvim člankom.  

Gdje stvar može poći u krivo? Ukoliko osoba nije svjesna činjenice da uvijek drži pažnju na nečemu, ona će rijetko aktivno držati svoju pažnju. Samim time njezinu pažnju će lako privući stvari od kojih ništa ne dobiva, već samo gubi, no energetski gubitak je mali, pa joj to iz početka ne smeta. Mala djeca su zaigrana i svijet im je toliko nov da im pažnja konstantno skače od objekta do objekta. Kada upoznaju sve objekte u neposrednoj okolini, ona žele nove objekte. U istom tom periodu razvija se govor koji pomaže kod razvoja razmišljanja te se djetetu polako pozornost okreće prema unutra. Ono tada razvija svoju maštu. No da bi se mašta ostvarila potrebno je držati pažnju na cilju i proći kroz određene napore. To zahtjeva određenu energiju, a svemir se ne rasipa energijom. Dijete traži lakši način da dođe do zadovoljstva koji se doživljava ostvarenjem cilja. To iz početka može biti roditeljsko odobravanje, pljeskanje i uzvikivanje: “Bravo”, no nakon nekog vremena ti podražaji postaju pre slabi. Sva sreća da postoje mobiteli. Tu pomakom prsta otvaramo prozor u novi svijet koji, kad nam dosadi, pomakom prsta otvaramo novi prozor. Konstantno doživljavamo uspjehe i dobivamo šarene nagrade. No, nagrade koje dobivamo ne jačaju našu pozornost, upravo suprotno, slabe ju. Iako mala, količina energije koju smo uložili da prijeđemo nivo, nije nam vraćena. Naša pozornost nesvjesno traži drugi način, jer ona čezne da se uveća. Logično je da ćemo krenuti u potragu za hranom, jer energiju moramo nadoknaditi. Postaje nam je potpuno prirodno da čeprkamo po mobitelu i nešto žvačemo.  

Kako nam se krade pažnja? Kako je glavna svrha pažnje dolazak do energije, poglavito preko hrane, u modernom svijetu, gdje se rijetki bave traženjem hrane, čovjek ima jako puno slobodne pažnje. Dok je nekada trebalo otići u lov, hodati satima, a možda i danima, tada nadmudriti životinju i imati sposobnost da je se ubije, moderni čovjek je sposoban nabaviti hranu s nekoliko klikova na mobitelu. Kada stisne “naruči”, nakon nekoliko minuta će mu stići dostava i hrana će mu biti na stolu. Podjela rada i tehnološki napredak su omogućili jeftinu i lako dostupnu hranu. Barem u nekim dijelovima svijeta. Čovjekov glavni zadatak je da drži pažnju na svom poslu i neće biti gladan. Je li to bolje nego da mukotrpno mora raditi na polju ili ići u lov? Pa u neku ruku je, a u drugu nije.  

Kada primitivni čovjek traži svoju hranu u prirodu, on koristi tijelo. Cijelo to vrijeme on se nalazi u prirodi koja ima sposobnost prazniti sadržaje uma, stoga on poglavito svoju pozornost drži na tijelu. Morao bi paziti gdje hoda, kako hoda, kako drži alat. Kada bi se tijelo umorilo, on bi počinuo, tada bi pozornost držao na svojim mislima. Pošto su mu sve te misli poznate, jer nije povezan sa sredstvima javnog priopćavanja, da mu donose nove misli, njegova pozornost prirodno pada na područje bez misli. To potpuno opušta, jer ga povezuje direktno s Izvorom.  

Moderni čovjek drži svoju pozornost da obavi posao koji se od njega zahtjeva da bi zaradio novac. Većina poslova su repetitivne radnje, koje zgrčuju tijelo. Ukoliko posao zahtjeva konstantnu pažnju, on će biti nesvjestan vlastitog tijela, pa će mu tijelo ostati prilično zgrčeno nakon radnog dana. Ako su radnje koje obavlja repetitivne, njegova pozornost će se usmjeriti na tijelo, počet će dobivati informaciju da mora promijeniti položaj, da se mora prošetati, odrijemati, no to se ne smije za vrijeme radnog vremena. U tijelu će mu postati neugodno i on će tražiti načine da zaokupi svoju pažnju nečim drugim, samo da ne mora osjećati nelagodu u svom tijelu. Srećom, u modernom svijetu toga ima na pretek. Tako si dozvoljavamo da budemo konstantno bombardirani informacijama, na kojima moramo konstanto držati svoju pažnju. To nas pak energetski cijedi, pa tu energiju moramo nekako nadoknaditi. Potrebno nam je opuštanje i rekuperacija energije. To možemo učiniti na način da svoju pažnju skrenemo na neke radnje koje će nam dati zadovoljstvo a nisu energetski zahtjevne, poput gledanje smiješnih videa s mačkama, filmova, igranja ne zahtjevnih igrica, po mogućnosti u ležećem položaju, dok nešto žvačemo, što nas na kraju još više lišava energije i postajemo još tromijima, ili možemo početi koristiti svoju pozornost da se izvučemo iz začaranog kruga.  

Pozornost ima moć biti sama sebe svjesna. Ako se korisni aktivno, korisnik u svakom trenutku zna dobiva li više nego li ulaže. Dovoljno je upitati se u bilom kojem trenutku, dobivam li od ove radnje više nego li ulažem? Što dobivam time što ulažem svoju pozornost u ovo? Što je u stvari želim postići? Vodi li me ovo na čemu sada držim pozornost ostvarenju mog cilja?  

Film možemo gledati tako da nam da drukčiji pogleda na nešto, da nas nadahne, da nas poveže s nama samima preko emocija. To su sve dobitci. No, možemo ga gledati i zato da skrenemo pažnju s nečega što nam nije ugodno. Potrošit ćemo energiju na film, no nelagoda će ostati, te ćemo imati još manje energije da se nosimo s problemom.  

Gdje je dobro držati pažnju?  

Pošto ne moramo trošiti ogromnu količinu svojih osobnih resursa na nabavljanje hrane, mi moderni ljudi u biti imamo jako puno slobodne pozornosti. Umjesto da je usmjeravamo konstruktivno mi je usmjeravamo destruktivno. U prvom redu to je zato što u sebi imamo usađen mehanizam koji gleda da sa što manje napora dođemo do što veće nagrade. Pošto je tokom evolucije hrana bila najveća nagrada, naš mehanizam je manjkav, jer hrana je sada lako dostupna i da bi bili punog želudca ne moramo ulaziti u velike napore. Punog želudca mi možemo držati pozornost na instant nagradama koje će nas opiti hormonima sreće, poput šopinga, jedenja, gledanja raznih sadržaja, gdje polako gubimo svoju energiju, ili si možemo zadati cilj u kojemu vidimo neku vrijednost za sebe. Da bi mogli ostvariti cilj, moramo na njemu držati pažnju. Da bi ojačali svoju moć držanja pažnje, moram biti svjesni na čemu je držimo. Pošto cilj mijenja osobu, nije dobro svu pažnju držati na cilju, jer na taj način ne dozvoljavamo da nas proces transformira. Zato je dobro dio pažnje staviti u usvajanje vještina i znanja, koji su nam potrebni za ostvarenje cilja. Kako je čovjek biće odnosa, dobro je držati pažnju na drugim ljudima, koji nam mogu pomoću u ostvarenju cilja. Kada nam se čini da ne znamo što bi s pažnjom, dobro ju je usmjeriti na svoje tijelo. Dio tijela na kojemu držimo pažnju se automatski opušta. Kada ne možemo više držati pažnju na tijelu, usmjerimo je na misli, tu poglavito usmjeravajmo pažnju na mjesta između misli, na prostor u kojemu se misli pojavljuju. Na ovoj način naša moć držanja pažnje raste i tko zna gdje joj je granica.  

Čitanjem ovog teksta, meni ste dali svoju pažnju, nadam se da ste dobili više nego što ste dali.