Samopouzdanje je svjesnosti da se mogu nositi s ovim što je sada. Temelj samopouzdanja je u sadašnjosti.  

Zašto nam je teško doći do samopouzdanja?  

Zato što nismo u sadašnjosti. Čim uđemo u sadašnji trenutak postajemo samopouzdani. Pošto je jako teško modernom čovjeku ući u sadašnji trenutak, dakle u trenutak u kojem vrijeme ne postoji, važno je osvijestiti da samopouzdanje raste što više našem umu ograničimo vremenski raspon i prostor koji procesira.  

Da pojasnim. Naš um je konstantno u prošlosti ili budućnosti, on uspoređuje prošle događaja i pokušava projicirati buduće. To mu je posao. Ukoliko um zapne na nekom događaju u prošlosti koji nam je bio na neki način neugodan, naše samopouzdanje pada, ukoliko um vrti neku moguću budućnosti, koja nas straši naše samopouzdanje pada. Ukoliko nikada nismo pokušavali ograničiti vremenski period u kojemu se um treba nalaziti, naše samopouzdanje je vjerojatno na prilično niskoj razini. Ako ga ponešto i imamo ono je zakačeno na personu (osobnu fasadu) koju smo stvarali tokom života. Ta persona odabire situacije u koje smije ući i ideje s kojima se smije baviti, sve ostao proglašava tabuom. Na taj način se osjećamo samopouzdanima, no takav život je krut i potrebna je velika količina energije da se održava fasada takvog života. Bilo kakva vanjska promjena životne situacije ugrožava personu, što nas tjera da se još više zatvaramo životu.  

Da bismo izašli iz tog lažnog stanja sigurnosti važno je biti svjestan što nam um vrti. Osvijestiti koliko je to što on procesira daleko u vremenu i prostoru od sadašnjeg trenutaka i mjesta na kojemu se nalazimo. 

Nemamo problema sa samopouzdanjem dok ležimo na kauču i gledamo neki zanimljiv film. Naš um je u tom trenutku potpuno utopljen u radnju filma. Zato nam je gledanje filmova tako privlačno. Naravno problem je što nema baš puno zanimljivih filmova i život nas tjera da se maknemo s kauča da bi zaradili novac da možemo opet gledati filmove. Umjesto filmova možemo staviti bilo koju drugu riječ, poput hrane, alkohola, rada, vježbanja. Dok alkohol svi smatraju negativnim načinom “sticanja” samopouzdanja, netko bi rekao da to posao nikako ne može biti, no ima puno ljudi, koji se ne osjećaju samopouzdano u komunikaciji sa partnerima, djecom, rođacima, pa se rado povlače na teren gdje suvereno vladaju. No, zašto bismo bili uspješni samo u jednom? Zašto ne bismo suvereno vladali svim aspektima svog života? 

Česti pokazatelj samopouzdanja je smirenost. U tom trenutku imamo svjesnost da se možemo nositi sa trenutnom situacijom. Obično je to neki trenutak u kojem nismo svjesni svojeg samopouzdanja, stoga je važno osvještavati takve trenutke tokom dana. U trenutku kada se sjetimo da imamo samopouzdanje, naš um će početi tražiti razloge za to. Često bi mogao u početku tražiti situacije gdje to nije istina. No razloga za samopouzdanje, osim činjenice da smo svjesni sebe, nema. Ukoliko čitaš ovaj tekst vjerojatno se osjećaš samopouzdano bez ikakvog razloga, ovo je trenutak da osvijestiš svoje samopouzdanje. Naravno, ovo je situacija u kojoj nam samopouzdanje ne treba. Naše samopouzdanje nestane onda kada nam najviše treba. Zašto se to događa? Događa se zato što u tim situacijama naše emocije preplave naš um i mi zapnemo u nekoj mentalnoj petlji koja nas odvaja od ovoga što je ovdje i sada. To je mehanizam preživljavanja. Dijete svo svoje samopouzdanje dobiva od roditelja. Što god ono napravilo, ono treba zaplakati i roditelj će riješiti problem. Preplavljivanjem emocija djetetov sustav se blokira, ono više ne radi radnju koja ga je dovela u tu situaciju, već čeka roditelja da ga spasi. Kada bi dijete imalo osviještenog roditelja koji bi ga podučavao kako da bude svjestan sadašnjosti, ono bi s vremenom samopouzdanje koje je dobivalo od roditelja preuzelo na sebe. U našem društvu su takvi roditelji rijetki, pa mi “odrastamo” u ljude koji nemaju vlastitog samopouzdanja. A osim što ga nemamo, imamo potpuno pogrešnu predodžbu što je to samopouzdanje. Primjeri samopouzdanih osoba obično su nam persone koje gledamo na televiziji ili svojoj okolini, pa i mi pokušavamo graditi takve persone.  

Da bismo došli do stanja u kojemu samopouzdanje možemo koristiti onda kada nam je stvarno potrebno važno je dozvoliti emocijama i osjećajima da nam pokažu put. Kada prođe situacija gdje smo shvatili da nam nedostaje samopouzdanja, treba vidjeti koje su nas emocije preplavile i raditi s njima. Emocije nam pokazuju gdje je potrebno iscjeljenje. Zatim treba um vratiti što bliže sadašnjosti. To radimo tako da osvještavamo svoje tijelo, svoje disanje, svoje srce, svoju kožu, svoje dlake na tijelu. Moramo se što prije vratiti u tijelo. Tijelo je uvijek u sadašnjosti. S vremenom ćemo uvidjeti vrijednost ovih radnji i spontano ćemo se vraćati tijelu. Što se češće vraćamo tijelu, to ćemo bit spremniji zauzdati svoj um i davati mu zadatke koje se tiču neposredne sadašnjosti, idealno period od nekoliko sekundi prije i poslije sadašnjosti. Također nećemo dozvoliti umu da se bavi prostorima koji nisu u našoj neposrednoj blizini, idealno će se baviti samo našim osobnim prostorom.  

Evo primjera koji meni često zamagljuje samopouzdanje.  

Na mjestu gdje živim, ponekad osjećam nelagodu, kada čujem zvukove motora i automobila koji prolaze obližnjom cestom. Pokrenut zvukom nesvjesno skačem i u bijesu zatvaram prozor. Automatski se nađem kako razmišljam da ovo nije mjesto na kojem trebam biti i zamišljam mjesto na kojemu nema ovakvih zvukova. Da bih si omogućio takvo mjesto, potrebna je određena količina novca, i promjena životnog stila. U tom trenutku mi u svijest dolazi da nemam dovoljno novca za nešto takvo i nemam snage za promjenu životnog stila. Moj um počinje projicirati načine dolaska do novca i nove životne stilove koji su mi potrebni u životu. Ukoliko bih mu dozvolio on bi vrtio razne mogućnosti satima, a ponekad i danima. Na kraju bih ostao potpuno lišen energije i s nimalo samopouzdanja upalio tv. Svjestan činjenice da je samopouzdanje u sadašnjem trenutku i prostoru neposredno oko mene, uviđam da nije problem motor koji je prošao 100 m dalje od mene, već moja reakcija na taj zvuk. Nakon toga promatram emociju, očito je ovo emocija jer traje duže od nekoliko minuta. Postajem svjestan da se sve ovo događa u tijelu, svemu tome dozvoljavam da bude, nema opiranja. Obraćam pažnju na um, ne dozvoljavam mu da se zakači za nešto i ostane u prošlosti i ne dozvoljavam mu da skače u budućnost, cijelim svojim bićem doživljavam ovo što je sada. Kako se um vraća u sadašnjost? Tako što prepoznajem da nisam u sadašnjosti. Tada primjećujem da sam došao do samopouzdanja, da sam sposoban nositi se s ovim što je sada u ovome. Promatram emociju je li čista ili je mješavina osnovnih emocija. Prepoznajem bijes. Svjestan sam da bijes ima neke veze s akcijom, nešto treba poduzeti i prestati raditi. Također sam primijetio da bijes obično prethodi nekoj dubljoj emociji. Pitam ga što mi želi poručiti. Govori mi da se trebam maknuti s ovog mjesta, da je ovo mjesto nepovoljno za mene. Gledam ima li još koja emocija. Prepoznajem tugu. Tuga ima veze s konekcijom, povezivanjem. Tuga mi kaže da nisam sposoban nešto takvo učiniti u ovom trenutku. Također mi govori da sam sam i odvojen od svega. Pitam je što bih trebao napraviti. Odgovara da si trebam više dozvoliti biti svoj, i dopustiti si biti ono što želim biti u tom trenutku. A što je s preseljenjem? Gdje trebam ići, što trebam raditi? U ovom trenutku samo biti tu gdje jesi, doživjeti ovaj prostor u potpunosti. Da tu ne trebaš biti, ne bi tu niti bio. Promatranjem svojeg sustava primjećujem da sam se smirio i mogu nastaviti živjeti svoj život s novom spoznajom o sebi i s većim samopouzdanjem.