Tamo gdje je život, tamo je i smrt. Moglo bi se reći da život završava smrću, no smrt omogućuje novi život, tako da bi se moglo reći i da život počinje smrću. Dok je život nešto što traje, smrt je nešto trenutno. A opet, dok na život gledamo kao nešto prolazno, na smrt gledamo kao nešto trajno. Kad si živ znaš da nećeš biti zauvijek živ, no kad si mrtav, mrtav si zauvijek. Također je zanimljivo, kako dok smo živi govorimo da živimo, nakon toga neko vrijeme umiremo, što je značajka živih ljudi, no nema glagola za provođenje vrijeme u smrti. Kad si mrtav onda si mrtav, nema više nikakvih radnji. Mogli bi reći da je stanje mrtvosti, stanje bez života, bez radnje. Sama riječ Biće dolazi od glagola biti. Bivanje je radnja. U mrtvosti nema Bića.  

Što se događa nakon smrti za onoga koji je umro, postoji gomilu teorija. Neki koji su neko vrijeme bili klinički mrtvi imaju određene doživljaje, no većina njih nema. Također imamo “sjećanja” djece o svojim prošlim životima. Sve su to subjektivni doživljaji. Moramo im vjerovati na riječ. Zato je smrt najbolje spoznati direktno. Kaže se da je najbolje smrt doživjeti prije smrti. Iako to nije prava smrt, doživljaj smrti dok smo živi dat će nam određenu dozu trezvenosti u našem životu, ali i volje da živimo svoj život autentično, a ne da ga potraćujemo odrađujući tuđe planove. Bilo bi korsno proći nekoliko iskustava regresije u prošle živote, da dobijemo dojam proživljenog života iz prve ruke, ali i ideje o tome postoji li nečega prije i nakon smrti.  

Svijest da ne znamo kada će doći čas smrti, čovjeka oživljuje. On shvaća da nema vremena za rasipanje, pa slaže svoje prioritete prema tom saznanju. Ako bih danas umro, bih li žalio zbog nečega? Ako bih žalio zbog nečega, zašto to ne bih danas učinio? Zašto mi to ne bi bio cilj današnjeg dana? Ako bih umro za mjesec dana što bih htio raditi, ostvariti u tom periodu? Ako bih umro za godinu dana kako bih postavio svoj život? Što kada bih imao još 10 godina života? Što bih htio ostvariti?  

Danas je prvi dan ostatka mog života? Sada, u ovom trenutku ja odlučujem o ostatku svog života. Što me sprečava da ga živim kako bih ja htio? Što mi je zaista važno? Kakve obih odnose htio imati? Kakav posao? Kakvo tijelo? Što mislim da je moguće, a što nemoguće ostvariti? Zašto?  

Onome tko nije svjestan smrti, čini se da je besmrtan. On može zauvijek odlagati stvari, dok ga ne stigne starost kada više nije sposoban ništa ostvariti.   

Dok smo djeca najvažnije je da preživimo, no kada odrastemo moramo početi živjeti, jer smrt nitko nije preživio. Počnimo zato živjeti odmah sada. Preuzmimo odgovornost za život, tako što ćemo prihvatiti smrt kao neminovnu. Ništa čovjeka ne čini tako živim, kao smrt koja mu diše za vratom. Osuda i ne prihvaćanje drugih ljudi možda dođu, ako se odlučimo živjeti po svome, no smrt će doći sigurno. Što će mi biti važnije na smrtnoj postelji, da sam bio poslušan i radio kako se od mene očekuje ili da sam živio po svome? 

Da ne duljim poslušajmo pjesmu koja to govori na više razina: