Ljubav, s velikim slovom Lj, najbolje je direktno doživjeti. Opisivati je se može samo tako da se govori što nije. Tako ćemo reći da je glavna karakteristika Ljubavi da ne uvjetuje. Ako postoji uvjet nije Ljubav. Ljubav je dakle bezuvjetna. Pošto smo tokom odrastanja, da bi došli do povezanosti s roditeljima morali ispuniti određene zahtjeve, čini nam se normalno da Ljubav postavlja uvjete. Ako ćemo biti iskreni prema sebi, primijetiti ćemo, da to što postavlja uvjete nije Ljubav, već ovisnost. Dijete ovisi o brizi svojih roditelja da bi preživjelo. Ako roditelj ne zna što je Ljubav, on neće imati strpljenja i na kraju krajeva Ljubavi, da se bezuvjetno odnosi prema djetetu. Ukoliko dijete reagira na roditelja tako da roditelj može pronaći u njemu više sličnosti sa sobom, nesvjesno će davati djetetu više pažnje. Tako će se dijete bolje povezati s roditeljem, osjećati će se sigurnije, te donijeti zaključak: ako radim to što roditelj od mene očekuje dobit ću najviše od onog što mi treba preživim.  

Roditelj ne mora upoznati svoje dijete da bi se osjećao sigurno, ili preživio, dok je za dijete upravo suprotno. Ono mora dobro poznavati svojeg roditelja, te mu se što više prilagoditi. Promatrajući svoje roditelje, ono im se na nesvjesnoj razini prilagođuje, da dobije što više kontakta i komunikacije. Na taj način mu je razvoj i mogućnost preživljavanja najveći.  

Roditelj koji ne zna što je Ljubav doživljava povezanost s drugim ljudima preko svoje strukture. Struktura kaže: ako zadovoljiš određene uvjete, dobit ćeš osjećaj povezanosti, sigurnosti, slobode. Roditelj koji zna što je Ljubav se povezuje s drugima direktno preko Izvora. On ne mora zadovoljiti nikakve uvjete da bi bio povezan, siguran, slobodan. On to sve već je. Dok se prvi sa svojom djecom povezuje tako da traži strukturu sličnu svojoj, drugi se povezuje sa svojom djecom tako da u njima vidi isti Izvor, koji nam je svima zajednički. Takav roditelj je svjestan svoje autentičnosti, a time i djetetove. On u njemu ne traži sličnost sa sobom, već sudjeluje u igri kreativnosti na koju ga dijete navodi. Na taj način dijete umjesto izgradnje strukture za preživljavanje, uči slušati glas Izvora, te živjeti svoj život autentično, iz sebe. 

Da bi netko bio sposoban voljeti drugoga bezuvjetno, taj mora sebe voljeti bezuvjetno. Tada se postavlja pitanje tko sam ja? Kako voljeti sebe ako ne znam što sam i tko sam?  

Kada riba krene upoznavati svijet, voda je zadnje što spozna. Većina nas se toliko poistovjetila sa svojom strukturom za preživljavanje da mislimo da smo to mi. Mislimo da smo naše ime, da smo naša karijera, tijelo, vještine, spoznaje, vrline, mane, no to su naši atributi, ono što imamo, a ne ono što jesmo. Da bi došli do svojega Izvora moramo proći onkraj svega prolaznog, do onoga što je vječno, postojano i nepromjenjivo. Zato je dobro pitati se tko sam i što sam ja. Jesam li to ja ili je to nešto što je dodano na ja. Treba se pitati sve dok ne otklonimo ono što nismo i ne dođemo do direktne spoznaje onoga što jesmo. Kada ostane samo Ja sam … . 

Drugi način dolaska do Izvora je osvještavanjem sadašnjeg trenutka. Naša struktura nije sposobna biti u sadašnjosti, ona je kreirana da ne bismo bili u sadašnjosti. Ona je stalno ili u budućnosti ili prošlosti. Kada se zaustavimo u sadašnjosti, direktno čujemo glas Izvora i tu je početak Ljubavi. Ovo nije neki težak i kompliciran proces. Tokom dana često nam se događa da se nalazimo u ovom stanju, no nitko nam nije ukazao na vrijednost tog stanja. Ono nam se čini tako običnim, da ga smatramo nevažnim. Što s time možemo postići? Ništa. U tom stanju se ne postiže. U tom stanju se jednostavno je. Ono ništa ne mora znati, ništa raditi, nigdje biti. U njemu su sve mogućnosti otvorene i potpuno je  prihvaćeno sve što jest. U njemu se ne preživljava, već živi.  

Ljubav se može prepoznati u cvijetu koji je izrastao u pukotini asfalta. Oko njega auti jure, a on samo stremi prema suncu. Ne traži ništa i ne nudi ništa. On jednostavno jest. Kako auti prolaze, zapuh koji stvaraju, ga baca na sve strane, no uskoro se opet smiri kao da ništa nije bilo.