Moderni čovjek se odvojio od prirode iz koje je potekao, a nije ni toliko moderan koliko nam se čini. Naša genetika se suštinski nije promijenila zadnjih 200 000 godine, ako je vjerovati sadašnjim stavovima znanosti. Dakle zadnje prilagodbe našeg tijela dogodile su se za okruženje kakvo je bilo prije 200 000 godina. Od tada su prilagodbe našeg tijela okolišu minimalne. Prve civilizacije, zajednice ljudi koje žive u gradovima, postoje zadnjih 6 000 godina. Do prije 200 godina samo 2 % ljudi je živjelo u gradovima. Danas gotovo 50 čovječanstva živi u gradovima. Svi bježe u gradove zbog prednosti koje gradovi nude. Život je lakši, ugodniji i u neku ruku jednostavniji, no naše tijelo i um nisu kreirani za životu u gradu. Ni na selu život nije bolji, dapače, čini se da ljudi na selu žive nezdravije od ljudi u gradovima, jer je tamo sjećanje na težak fizički rad svježije, pa se tu ljudi manje rekreiraju nego u gradu.  

Osim očitih nedostatka modernog života, poput ne kretanja, zagađenja, industrijske prehrane, postoji i problem s pažnjom. Modernom čovjeku je puno teže doći do stanja mira i zadovoljstva nego što je to bilo našim precima. Pažnja je kanal usmjeravanja energije. Moderni život kao da je kreiran da nam krade pažnju, a samim time i energiju. To nije slučajno. Da nam se ne krade pažnja i energija dok smo zatvoreni unutar 4 zida u stanu, poludjeli bismo. Zato su izmišljeni razni kradljivci pažnje. Od ekrana u koje gledamo, do više ili manje skupih igračaka s kojima se moramo igrati. U velikim sustavima poput gradova, država, korporacija, sve mora funkcionirati kao švicarski sat, inače nastaje kaos. Iz tog razloga su kreirane strukture i hijerarhije u koje se svatko od nas mora uklopiti. Oni dijelovi nas, koji se ne uklapaju, će stvarati probleme. Upravo zato su izmišljeni razni kradljivci pažnje preko kojih se opet ta energija usmjerava u održavanje sustava. Netko bi pomislio da je to rješenje za dobar i skladan život. Tako bi bilo da smo roboti koji su tu da održavaju sustav, no čovjek je biće odnosa i on želi ostvarivati povezanost s drugim ljudskim bićima oko sebe, a ono što sustav od njega traži je upravo suprotno, da bi se odradio potrebni zadatak potrebno je, ne samo odcijepiti se od drugih, nego i odcjepljivati dijelove sebe. Majka i otac moraju ostaviti svoje dijete i staviti ga u neku instituciju, da bi oni mogli obaviti posao za koji će dobiti novac, s kojim će se prehraniti. Kada se svi opet nađu skupa, oni su nesposobni povezati se međusobno, jer okruženja u kojima su se nalazili ne umiruju, već uznemiruju živčani sustav. Svaki sustav hijerarhije je kreiran tako da u čovjeku budi mehanizme za preživljavanje.  Da preživi, čovjek je spreman napraviti sve, jer se konstantno radi o životu i smrti. Iako danas živimo najsigurnije nego ikada, životni vijek pojedinca je najduži nego ikada, šanse da ćemo preživjeti djetinjstvo su najveće nego ikada, mi smo više u svijesti preživljavanja nego ikada. Zašto? 

Zato što se više ne nalazimo u okruženju za koje je naš um i naše tijelo evoluiralo. Ne nalazimo se u prostoru u kojemu se možemo opustiti. Da, obavljamo ponekad izlete u prirodu, no oni su rijetki, ali naši sustavi su toliko preopterećeni, da se nismo ni počeli opuštati, a već se vraćamo natrag u kaos. Na kraju zaključujemo da je bolje da ni ne idemo negdje gdje ćemo se opustiti, jer nam je poslije puno teže nositi se sa svakodnevnim životom. Postaje puno jednostavnije skretati pažnju na ekran, ili zatupljivati se kojekakvim opijatima. 

Ukoliko želimo svoju pažnju početi aktivno i svjesno koristiti, te svoju energiju usmjeravati u ciljeve koji su nama važni, korisno je uvesti u svoju rutinu radnje koje je radio čovjek prije 200 000 godine. Jedna od tih radnji je šetnja po prirodi. Tokom šetnje naše tijelo radi ono za što je dizajnirano: hoda, a promatrajući svoju okolinu naš um se prazni, pogotovo ako nam nije cilj pronaći hranu. Ukoliko još obratimo pažnju na disanje, naše cijelo biće se opušta. Hodanjem i doživljavanjem prostora oko sebe usklađuju se informacije iz svih osjetila sa kretanjem tijela. Naš nesvjesni dio, koji upravlja funkcijama našeg tijela ne zna gledamo li tigra na ekranu ili u zbilji. Ako se uplašimo nečega, naše tijelo će biti spremno na bježanje ili borbu. Stoga, kada mirno ležimo na krevetu, a gledamo neke prizore koji u nama podižu emocije, dolazi do nesporazuma: pripremljeni su resursi za bježanje, a bježanje se nije dogodilo, naš sustav se zbunjuje. Moderan čovjek je konstantno u takvim stanjima,  te je stoga u stalnom stanju stresa.  

Tokom hodanja po prirodi, naše tijelo reagira na svaki šum i podražaj, na ta način ispravljamo komunikaciju između raznih sustava našeg tijela. Promatranjem drveća ili nekog pejsaža, naš um je zaokupljen statičnom slikom koja mu potpuno zaokuplja pažnju, na taj način jačamo svoju pažnju i smirujemo sustav. Važno je, dok šetamo, osvijestiti misli, izaći iz uma i usmjeriti pažnju na živa bića koja nas okružuju. Našem umu će ona biti zanimljivija od vlastitog sadržaja, te se na taj način on prazni. S vremenom će se toliko isprazniti da će se u njemu početi pojavljivati nove ideje, u ovoj točki se počinje događati transformacija. Tu ćemo lakše doći do informacija o sebi: što nam smeta, što želimo poboljšati, što želimo ostvariti, što nas u tome sprječava, što dobivamo od  ovog što sada jesmo.  

U početku je pri šetnji važno pronaći prostor sa što manje ljudi. Ukoliko vidimo neku opasnu životinju bit će to prirodni trening u kojem se usklađuju um i tijelo, no ako vidimo čovjeka um će početi kalkulirati o tome treba li ga izbjeći, ili mu pristupiti, pa će ući u automatske obrasce koje koristi u svakodnevnom životu. Također je poželjno da prostor bude što manje uređivan. Ništa ne prazni um tako dobro kao naizgled kaotična priroda.   

Kako je puno bolje učiti u živo, na realnim primjerima, kreni sa mnom na jednu Transformacijsku šetnju prirodom. Dobit ćeš potrebnu pažnju i informacije da osvijestiš: svoje disanje dok hodaš,  suptilne energije svojeg tijela, pražnjenje svog uma, sebe u odnosu na druge ljude, svoje automatske mehanizme obrane i prilagodbe drugima.    

Vodim grupe do 5 ljudi. Trajanje 2 do 3 sata laganog hoda, nagibi zavisno od volje polaznika.   

Mjesto radnje: Medvednica 

Ukoliko ti ne odgovaraju termini ili lokacija javi mi se da se dogovorimo za neke koji ti pašu.  

Za točno lokaciju okupljanja i sva pitanja stojim na raspolaganju.  

Cijena sudjelovanja 10 €.